"Šest nula,nula i jutro me umivaaa..." - Zagrmila je moja budilica ujutro u 6, dajući do znanja da je vrijeme da ustanem i spremim se za školu. Tradicionalno sam na glavu prebacila jastuk i odlučila - još samo pet minuta.

Činilo se kao da se nisam pošteno ni stigla prebaciti s boka na bok,kad odjednom čujem glasno klepetanje kućnih papuča niz stepenice i tup udarac vrata o zid. Odjednom se naglo upali svjetlo.Stara je stajala na vratima izbezumljene face i  sa zelenom maskom od krastavaca na licu. "Pa dobro gdje je problem??Opet kasniš!!!Požuri se!!!"

Naglo sam ustala u krevetu i pogledala na sat. Petnaest do sedam.

Dovraga,stvarno opet kasnim! U hodu sam navukla prvu majicu koju sam dohvatila i obukla hlače,zavezala kosu u rep, i otrčala u kupaonicu. A onda sam, nažalost, pogledala u ogledalo. Nasred nosa stršila je ogromna bubuljica koja se uporno opirala kilama pudera koje sam prstima brzo tapkala po nosu. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja,ostavila sam gromadu u punom sjaju i obliku kakva jest, strpala knjige u torbu i krenula na autobusnu stanicu.

Jutro je bilo poprilično hladno.Sinoć je padala kiša, a temperatura se spustila ispod ništice, tako da su staze dobrim dijelom bile prekrivene teško vidljivom poledicom. Stoga, nije ni čudo da sam se već nakon nekoliko koraka od kuće razlijepila koliko sam široka i duga. Osjećala sam kako mi stražnjica bruji od boli i uz glasne jauke ustala, mrmljajući i rukama čišteći vlažno blatnjavi kaput. "Prekrasno.Ne može bolje."

Nakon što sam se jedva ugurala u (pre) puni bus,i preživjela pola sata vožnje gotovo nedisajući od zadaha prastarih neopranih zubala svuda uokolo, nekako sam i stigla u školu na vrijeme.

Čim sam otvorila vrata školskog hodnika, zapuhnuo me težak zrak ustajale topline i mirisa.

Hodnik je bio čudno prazan.Obično bi u to vrijeme  bila takva gužva i buka da si jedva mogao čuti vlastite misli. No, nisam se time zamarala. Sve što sam u tom trenutku željela, bila je šalica vruće nessice iz kantine i moja, poslijednja klupa, u kojoj bi mogla prećoriti prvih nekoliko sati. Zato i nisam puno razmišljala nego sam povukla kvaku svoje učionice i glasno, sretna što sam ipak stigla na vrijeme, uzviknula  " JA SAM SUPERMEN!"

Nisam se ni snašla, kad pred otvorenim vratima 30 očiju uprte u mene i smijeh koji se iz prve klupe, do zadnje, prolomio ponavljajući moje riječi. Bio je tu 2.a razred, u paketu s profesorom povijesti i njegovim mrkim pogledom ispod gustih, ugljenih obrva.

Stajala sam nepomično i osjetila kako mi lice lagano poprima boju žarko crvene dukse,koju je Benjamin imao.

Benjamin je dečko koji mi se sviđa od prvog razreda i jedan od onih "zanimljivih" rukometaša naše škole, koji su žarili i palili školskim dvoranama.Bio je čvrste građe, crne kose i poprilično visok, za razliku od mojih skromnih 165cm. Totalno sam bila zaluđena.

 " Ja...ja...ovaj..." - riječi su mi zastajale u grlu.

"Ti...si supermen?" - podrugljivo me upitao profesor i sarkastično se nasmijao. "Pa,kako god, drago nam je da si to podjelila s nama. Tvoj razred premjestio se u učionicu broj 7, a sad iziđi i zatvori vrata."

Razredom se širio podrugljiv podsmjeh i zadirkivanje.Čovjek me totalno ugasio.Onda se sjetim jučerašnje obavijesti kako je danas nastava počela ranije. Zatvorila sam vrata, ali i dalje ostala pred njima nepomično stajati. Željela sam propasti u zemlju.

Ostatak dana prošao je u puno svjetlijem izdanju nego njegov početak, isključivši Ireninu naglašenu nespretnost i onu priželjkivanu nessicu koja je tako završila posred mog krila.

Bilo je otprilike petnaestak minuta prije nego je zvonilo za kraj nastavnog dana. Nisam mogla dočekati. Stvarno mi je bio potreban odmor.Pošteni odmor.Kod kuće. 

Vrijeme je prolazilo tako polako dok je profesorica iz kemije objašnjavala neke božje entalpije i kemijske račune, dok odjednom u džepu nisam osjetila snažnu vibraciju. "Rado te se seetiiiiim ljubavi staaaraaa..." odgrmio je Jovan Perišić na mom mobitelu kao pozivna melodija. Svi u razredu puknuli su u glasan smijeh, a ja sam se nekim kiselim smješkom pokušala izvući pridodajući kako mobitel nije moj, već sam ga uzela od sestre koja ga je od prijateljičnog brata dobila kao zamjenski,a on ga je posudio od njegovog susjeda, točnije bratića, koji ni meni zapravo nije u rodu, i zaista se na njemu teško mjenao ton zvona, jer ja zbilja ne slušam cajke. Nikada ne bih. Ne.

Brzo sam ga ugasila, i poželjela da ga uopće nisam ponjela u školu.

Tako je i odzvonilo to sumanuto poslijednje ponedjeljsko zvono, a ja sam navukla kaput i zbrisala do zahoda. Pogledavši se u ogledalo, namrgodila sam se kad sam primjetila da se novorođena "prijateljica" na mome nosu toliko povećala da je izgledala kao da zauzima trećinu samog nosa. "užas" pomislim, i požurim na stanicu, shvativši da bus polazi za dvije minute.

Nekim sam čudom i stigla na taj bus u poslijednji tren, ali odmah po ulasku, požalila sam.

Pod bijelim refletorskim svijetlom u autobusu, jasno se ocrtavala mrlja kave na mojim riflama baš na nezgodnom mjestu,a odmah iznad nje i sasušena reljefna mrlja od blata na kaputu. Poželjela sam se okrenuti i svakom kraj mene posebno objasniti kako nije ono što se čini, već zaista splet nesretnih okolnosti.

Tako sam i stigla do svoje stanice, sa stanice u svoju ulicu, i ravno svojoj kući.

Otvorila sam vrata,prebacila kaput preko vješalice za jakne, i viknula : "Ja stiiiiglaa!!! Čisto ako nekog zanima!! U školi nije bilo ništa, tako da ne morate ni pitati" tj,nije bilo ničega što sam željela podjeliti s njima. Pošto nisam dobila odgovor, zaključila sam kako nikog nema doma. Odlično,barem nešto pozitivno. Uz osmijeh od uha do uha, a da nemam ušiju vjerujem da bi se smijala i oko glave, odvalila sam radio na kojem je pjevala, ni manje ni više nego Josipa Lisac " Danas sam luuuuda,ne znam što hoćuuu..." pa i iako nisam neki obožavatelj, uz skidanje i  razbacan ples, pripremala sam si toplu kupku. Trenutak prije nego sam ušla u kadu, sjetila sam se kako mi je rublje ostalo gore u sobi pa sam se popela uz stepenice i širom otvorila vrata sobe, spremna da uđem po ono što trebam. A kad tamo, moj stariji brat i njegovo freeky društvo zasjeli na plejtoju. Odjednom se svi okrenu prema meni a ja pocrvenjeh kao nikad i zalupim vratima. Zaključala sam se u bratovu sobu,stojeći još neko vrijeme u nevjerici, i u grudnjaku i gaćicama. "ovo je beeed,ovo je stavrno bed...."  Jecala sam i bacila se u krevet. Prekrila sam se pokrivačem preko glave, poželjela zaspati i probuditi se u novom,nekom sretnijem danu. i baš kad sam pomislila ne može gore, spremna da zaspim, ponovno zavibrira mobitel. Bez imalo želje da podignem ruke i pogledam,ali s prevelikom znatieljom,ipak otvorim poruku. Zaškiljim,i ostanem u šoku. Poruka od Benjamina. Primjetim da je otkucala ponoć,a u meni zatitra neka čudna iskrica. Možda je ovo uvod u najbolji utorak na svijetu,poslije koma ponedjeljka?  Duboko sam udahnula i počela čitati.

                                              (nastavit će se)