Još je četiri mjeseca ostalo, a poslije toga odluka života. Treba donijeti odluku, ali nitko ne zna koju. Samo znaju da trebaju donijeti odluku. I dok vrhunski domaći turbofolk hitovi vrludaju po našoj svijetloj estradnoj sceni, slušajući novi hit Simone Gotovac: „Idu dani, a ja u banani, pokloni se ne kupuju sami...“, maturant ne zna bi li plakao zbog još jednog uspjeha u hrvatskoj glazbenoj umjetnosti ili zbog toga što se sjetio da, doista, idu dani, a mi u banani, faksovi se ne upisuju sami... Pa tko može išta očekivati od fakulteta u kojem je visina ocjene određena debljinom plave koverte?
Mi smo ambiciozna generacija. Ali u mislima. Svi su već upisani na medicinu, arhitekturu, menadžment i ostale „prestižne“ faksove, a zapravo smo svjesni da nam se život neće uvelike promjeniti upisivanjem faksa, jer će svi, ili barem većina, završiti na ekonomiji. Novi ljudi? Ne. Nova sredina? Još veće ne. I tako i zadnja šansa onih očajnih maturantica da će upoznati nekog super tipa na faksu propada. Provest će još pet ( i to u najboljem slučaju pet!) godina sjedeći na kavama s prijateljicama koje su u sretnim ljubavnim vezama već godinama, i slušati njihove jadikovke oko toga kako se večeras neće vidjeti s njiiiim!
No, opet, falit će i onaj dio iz srednje... Uplakane okice malih plavušica kada tijekom nastave matematike dobiju poruku sadržaja „Imaš nogu“, živčani ispadi jedne zbog toga što je ona druga pomislila prije mjesec dana kako onoj prvoj čizme ne stoje lijepo, znatiželjni nosevi koji se guraju svugdje (doslovno svugdje), onda kada i gdje im to nije mjesto, nezakopčana puceta na vestama malo širih profesora, izjave s maturalca poput „bio sam impotentan jer sam se previše napušio“ i slične stvari. I onda, jedna prosječna maturantica stane nasred pješačkog, iako je zeleno svjetlo već odavno prestalo svijetliti i dobije prosvjetljenje! Uz buku auta koji prolaze kraj nje i trube te bezobrazne uzvike koje obično čuje subotom kada se obuče baš primjereno i uđe u Q- Club, donese odluku svoga života! Predat će papire na poljoprivredu, jer tamo ima direktan upis i sretna i zadovoljna provesti najduže ljeto u životu sretno i bezbrižno znajući da je upisala faks.
Ako ponekad ponekoj maturantici možda i dođe na pamet da se počne pripremati za upis na željeni faks, opet ne uspije. Dok se pogleda Kašmir Mafija, Trava, CSI 2x, Kućanice – stare, novije i najnovije epizode, repriziranu reprizu repriza Dadilje, Rexa, i td, pa još ako i ubaci u raspored i pokoju kavicu s legicama koje isto kao i ona nemaju dečka ( ili život uopće), tko još stigne učiti?? Pa čak i ako nađe pola sata vremena za učenje, netko ju nudga na MSN-u da je nešto priupita, pa još i da joj usput kaže kako Mara više nije s Perom, nego jednim tipom koji je bratić cure onoga dečka koji je bio sa Ružinom ekipom vani one subote kada su...(bla, bla); a onda, kad već sjedi za kompom, ode na Facebook samo da pogleda ima li novih komentara, a kad ono, ima i novih slika koje treba prokomentirati, pa joj se još i ja vi onaj slaaaatki dečko kojeg je vidjela pretprošle subote, za kojeg zna da ima curu, ali se pravi da ne zna.
I kakve su prognoze našoj generaciji? Nazovite tarot pa pitajte!
