I. Gimnazija Osijek

.... kako bi naš Halid rek'o :  " 'ko bi rek'o,čuda da se dese..."

" Volio bih te upoznati. B "

Zaškiljim u mraku, ne moguće. Benjamin? Benjamin želi upoznati mene?

Odjednom osjetim kako mi na usnama zatitra osmijeh i u trbuhu pokrene čitav stampedo leptirića.

Ispružila sam se u krevetu. Osjećala sam se kao da sam na tomboli osvojila Brada Pitta. Dakle, neopisivo dobar osjećaj. Misli su po mojoj glavi razdragano bježale. Saberem se, i ponovno u ruke uzmem mobitel. Dobro, sad treba smisliti odgovor.

Ono što sam napisala, otprilike je zvučalo ovako :" Hm...Lijepo je to čuti. I ja bih voljela upoznati tebe. J ".

Tako smo započeli dugo dopisivanje.

Odgovori su stizali polako, činilo se kao da su prolazili sati od jedne poruke do druge. Naposljetku, pozvao me na kavu već sutra i poželio mi laku noć. Od silnog uzbuđenja nisam mogla zaspati. Prevrtala sam se krevetu, analizirajući svaku njegovu riječ i bezbroj puta nanovo čitajući pristigle poruke.

Još neko vrijeme, ležala sam u nevjerici, a onda, napokon i zaspala s osmijehom na licu.

Jutro je svitalo brzo, a ja sam se zatekla budnom već u ranim jutarnjim satima.

 Bilo je  deset  do šest kada sam pogledala na noćni ormarić na kojem je još tiho kuckao sat. Protrljala sam oči, protegnula se i sjela.

Iako sam sinoć ostala budna do jako kasno, činilo se kao da sam  odmornija no ikad.

Prvi puta nakon dugo vremena, probudila sam se i ranije no što sam trebala, i ovo nije bilo još jedno od nekoliko uzastopnih buđenja kad sam doslovno trčala da bih stigla u školu.

Ustala sam se i obavila sve te jutarnje akcije, čak sam se stigla i otuširati.

Tad shvatim da sam sasvim spremna, a da mi je ostalo i previše vremena. Ovo je bila potpuno nova situacija za nekoga tko je naviknuo jutarnji jogging zamijeniti trčanjem na autobusnu stanicu.

Ništa, odložila sam potežu školsku torbu uza zid, i sjela za kompjutor. U nadi da ću nekoga zateći online na fejsu, ulogirala sam se i prijavila na chat. Razočarano odahnem kad sam shvatila da nikoga nema, i ubijala vrijeme vršljajući po profilima svih koji su mi padali napamet. Tom prilikom, na naslovnoj strani obavijesti na mom profilu, primijetim da je Marina i njezino fifi društvo objavilo neki novi album od prošle subote.

Kliknem na link i počnem pregledavati slike.

Marina je jedna od najpopularnijih djevojaka u školi. Uvijek  u školu dolazi obučena u marku od glave do pete, s prekrasnim plavim uvojcima i, kvragu, tako dobro izgleda. Njezin tata vlasnik je autokuće, i za nju se s pravom može reći da je njezin moto: "ima se, može se."

 Ona je jedna od onih fensi šmensi srednjoškolki uvijek okružena hrpicom priglupih prijateljica - Tamare, Nikol i Nives, koje su se njenih ideja i riječi držale kao pijan plota. Nedavno su krenule glasine kako i ona baca oko na Benjamina, a i to da on baš i nije hladan kad je ona u pitanju.  Marina je svakoj curi najgora noćna mora, konkurencija. Marina je i meni konkurencija.

Sve što sam iz tih slika uspjela saznati jest da je Marina imala savršenu plavu baršunastu haljinu i da je izgledala tako dobro. Činilo se kao da je uložila čitavo bogatstvo za takav outfit. Na slikama je i njezina privatna limuzina u kojoj fifi društvance ispija neke bijesne koktele i zabavljaju se. U tom trenutku shvatim koliko joj zavidim. Pf.

Odjavim se, ugasim komp. Vrijeme je da krenem na stanicu.

Nije prošlo dugo kad sam stigla u školu. Žurila sam ispričati Ani sinoćnje doživljaje koji su me čitav dan činili poletnom.Ana i ja sjedimo zajedno za vrijeme predavanja, i jedina je od cura u razredu kojoj mogu otvoriti dušu kad god to poželim ili osjetim potrebu. Vrlo smo bliske.

 Nastava je uglavnom prošla bez pretjerano mnogo iznenađenja, osim jedinice iz fizike, za koju stvarno ne mogu reći da nije bila očekivana s obzirom na to koliko sam i učila.

Bilo je otprilike oko 12 sati kada je zazvonilo posljednje školsko zvono, i kad se u meni istog trena prolomio nagli osjećaj panike. PA JA ZA TRI SATA IDEM NA KAVU S BENJAMINOM!  Srce mi je počelo lupati k'o nespašeno, obrazi su mi se rumenili i ruke su mi se počele znojiti. Nekoliko sekundi nepomično sam stajala, a onda samu sebe prekorim u mislima. Mogu ja to, znam da mogu. Bože, ma kakav big deal, kao da nikad prije nisam bila vani s nekim poput njega... Onda shvatim da to nije bila utješna rečenica, već je imala totalno suprotni učinak jer ja, stvarno, nikada nisam bila na kavi s nekim iz svoje škole tko tako dobro izgleda. O da, luda glavo, ali ti ideš na tu kavu.

Obećala sam samoj sebi kako se neću živcirati oko baš ničega u vezi toga, i da ću otići tamo, obaviti sve - hladne glave. No, ja sam već u autobusu detaljno razrađivala plan - što obući kad stignem, kako ću se počešljati, hoću li obući one nove visoke cipelice, ili one ljubičaste slatke balerinke, možda i kaputić ako vrijeme posluži...

I napokon, kad sam ušla u hodnik, osmjehnula sam se od uha do uha, bacila torbu na kauč, i potrčala uz stepenice prema sobi. Pa, vrijeme je da počnem sa spremanjem.

                                                           ( nastavit će se )